понедељак, 21. септембар 2015.

„Žena, majka, kraljica“…a kada živeti?

Nije nužno biti feministkinja, naprotiv, da bi se uvidelo koliko je položaj žena danas paradoksalan i problematičan. Da li je i žena - čovek? Zašto i pored prividne slobode koju je donela (deklarativna) rodna ravnopravnost, opstaju predrasude - i kako same žene rado ulaze u taj kalup?

piše: Isidora Đolović


"Ja hoću da sam slikar, a ne žena. Žena ima dosta...
Ako mi zaista želiš sreću, onda ćeš i ti od mene očekivati da budem slikar,
a ne udavača...“(pismo Nadežde Petrović majci)
Ponovno čitanje humorističkog (mada, u svakoj šali ima prilično zbilje) romana „Dnevnik Bridžet Džons“, još jedno gledanje sjajnog filma Ridlija Skota „Telma i Luiz“, a ponajviše komentar prodavačice sira sa čačanske pijace (osluškivanjem „glasa naroda“ stiču se najbolji uvidi u svest kolektiva) podstakli su me na, ko zna koje po redu, preispitivanje ove teme. Dotična mlekarica poznaje moju majku i zbog toga sam joj nešto simpatična, pa me nedavno pitala šta ja radim (“u životu”). Odgovorih pomalo umorno i rezignirano, kao što obično činim u poslednje vreme: “Baš ništa.“ Rekoh joj da sam završila fakultet (trenutne doktorske studije ne pomenuh - jer iznenađujuće mali broj ljudi zna šta je to, kao ni svoje novinarsko-volonterske izlete, jer "kad se ne plaća, to posao i nije"), ali, posla nema (Anonimus, "udri"!). Ona se pozvala na primer svoje kćerke, koja se „udala i trudna je, pa, eto, bar nešto radi u životu.“ Porodični dušebrižnici reaguju otprilike isto:“Baci knjige više, vreme ti je!“(za šta?!) Emancipaciju na stranu, provodadžijski zanat je, izgleda, još u procvatu! Značajna inspiracija mi je bila i lekcija naše umetnice Slađane Milošević, koja je u svojoj dvotomnoj enciklopedijskoj studiji „Civilizacija i žena: Muška žena“, rezultatu decenijskog istraživanja, pokušala da nam barem odškrine, ako ne i sasvim otvori nove poglede na evoluciju - ili stagnaciju - „ženskog pitanja“.

уторак, 15. септембар 2015.

Šta to beše ostavka?

Na kratko su se uzburkale naše mutne vode, posle nedavnog objavljivanja snimka (odavno poznatog) šurovanja Ivice Dačića sa Mišom Bananom. Štampa nas je izbombardovala „senzacionalnim“ naslovima, a protagonista priče bahato i skoro nonšalantno odigrao ulogu kao i mnogi pre njega, svestan da posledica nikada ne bude i da je obraz u Srbiji još samo asocijacija na onu neslavnu organizaciju…

piše: Isidora Đolović


Bananamen i Banana Miša, izvor: www.srbijadanas.com

уторак, 8. септембар 2015.

Rez na duši, ožiljci u srcu

Umetnost možda nema konačno spasonosno rešenje za svet, ali, od svoje potrage za tom tajnom nipošto ne odustaje. I na razne načine se trudi da svoja otkrivenja podeli sa nama - jasno, glasno i potresno.

piše: Isidora Đolović


Kultura pamćenja kod Srba samo je jedan od poremećenih aspekata društva. Prema sećanju se odnosimo krajnje selektivno i prekrajački: proizvoljno mu dodajući ili oduzimajući, ulepšavajući ga ili ocrnjujući. Ipak, najgore je - ignorisanje. Bežeći od onoga što je bilo, izbegavamo suočavanje sa onim što sada jesmo i odbijamo šansu za popravljanje. Mračne devedesete nisu sasvim nestale sa petooktobarskom „revolucijom“, kao što ni propusti demokrata nisu nadomešteni bajkama sadašnjih poltrona MMF-a i evropskih nalogodavaca. Zbog toga je na mestu svaka opomena, suočavanje licem u lice sa pogubnim posledicama večitog „guranja stvari pod tepih“.

уторак, 1. септембар 2015.

Štrajkovanje na sopstvenu odgovornost

Kada se prvog septembarskog dana bude oglasilo električno zvonce, odjeknuće, kako izgleda, praznim hodnicima i učionicama. Igra upornosti nerava prosvetara i ministarstva nastavlja se, pošto je nategnuto primirje pokazalo svoje pravo lice. Nažalost, biće da se ponovo krećemo ka uobičajenom srpskom „Džaba ste krečili“ scenariju.

piše: Isidora Đolović
izvor: edukacija.rs