уторак, 28. јул 2015.

Malograđanština će nas dokusuriti

Ne moramo uopšte brinuti, ni strahovati od pogubnog uticaja nekakvih spoljašnjih faktora i teorija zavere. Ako će nešto upropastiti i potpuno uništiti naše društvo, za to ćemo se već pobrinuti sami. Mere su, zapravo, već preduzete.

piše: Isidora Đolović


(kad nema "Azrinog" originala....)


Davno je Domanović pisao kako kod nas mnogo štošta „ne može da bude“, taj se odlomak nalazio i u čitankama osnovaca, pa ipak izgleda da je malo ko razumeo poentu satire. Zapravo, doslovno smo je prihvatili i samozadovoljno plutajući u svom mrtvom moru postupamo baš poput njegovih palanačkih arbitara. Negujući ono najgore u mentalitetu, ponoseći se manama usled gubitka sposobnosti da razlikujemo dobro od lošeg, nespremnosti da se pogledamo u ogledalo i priznamo kako povremeno nismo u pravu, dugo i temeljno pripremamo sami sebi zamku propadanja. 
Ubeđeni kako smo pozvani da govorimo o svemu, bez obzira radi li se o stvarima koje su potpuno izvan naših kompetencija, postali smo društvo koje se lako i često oseti omalovaženim, ali, zato je istovremeno spremno da uvredi i bez osnovanih argumenata omalovaži, osudi. Ovo uglavnom dolazi u trenucima kada se prosečan „Srbenda iz naroda“ oseti na bilo koji način ugroženim. Tada najviše voli da sopstvenu ništavnost zamaskira bučno i žustro, napadajući i žigošući „elitiste/snobove“, „izdajnike roda“, „nevernike“ i slične. Izvor predrasuda je uglavnom neznanje, a kada se spoji sa urođenom ograničenošću, bahatošću i sitnodušjem - zlobom malograđanskog mentaliteta, postaje zaista opasno. Tu ne mislim na neposrednu fizičku ugroženost, čak ni uvredu koju takav, najčešće anonimni, izliv tuđe nesvesti može pričiniti osetljivijima. Pravednost i razum su uvek i bili svojstveni manjini, skromnost takođe. Govorim o opštoj opasnosti od ovakvog stanja kolektivne svesti, protiv koga se čovečanstvo vekovima bori prilično bezenergično i retko, prihvatajući ga valjda kao nužno zlo, zakon (ili prokletstvo?) većine, tzv. mase.

I baš zato smo tako, poučeni civilizacijskim iskustvom (i negativnim primerima!) da je rulja pokretač čije se ukorenjene i kao podrazumevajuće mane teško daju ispraviti, zauzeli poziciju ili dežurnih „kontraša“ (koji na sebe navlače još veći bes i nerazumevanje) ili suzdržanih „pametnijih koji popuštaju“. Odustali smo pred pritiskom razularenog prostakluka, beskičmenjaštvom i bezobrazlukom kao vladajućim moralom doba. Neki su se prepustili bujici, drugi prihvatili krajnji - takođe loš - stav večitih osporivača. Koliko nas je još ostalo, dovoljno trezvenih da bez ostrašćenosti procene situaciju, dovoljno vaspitanih da zadrže pristojnost i dostojanstvo pred neukima i (usled toga) zlonamernima, dovoljno hrabrih da jasno i glasno, uprkos svemu, brane svoje stavove i zalažu se za principe poštenja?
Najpre je nestalo pravog građanstva, urbanog i prosvećenog u onom izvornom (pozitivnom, podsticajnom) smislu pokretača društvenog progresa, danas na minimum svedene i u mišju rupu oterane istinske elite. Kada se zacario ideal proseka, malograđanskog samozadovoljnog oportunizma, potpisana je smrtna presuda savremenoj zajednici. Iz dana u dan posmatramo kako se valjane ideje i stare mudrosti izvrću, preinačavaju po potrebama jednako grotesknog doba, potom nameću i bivaju prihvaćene kao normalne. Horski odjekuju uvek iste fraze, komentari, zamerke i autopohvale, u čemu prepoznajem jezivu mentalnu uniformisanost, obezličenost, nikad jasniji pokazatelj grupne hipnoze i odsustva bilo kakve zapitanosti o smislu naših svakodnevnih postupaka, stavova, reakcija…Nosilac je, pre svega, malograđanski društveni sloj - isti onaj koji propagira ponosni „inat“, mržnju i nerazumevanje, „džabalebarenje“, uskovidost i uskogrudost, lažni moral. Zbog njih i za njih se vraćaju rijaliti-šou programi, otvaraju privatni fakulteti i izdaju lažne diplome, organizuju huškački skupovi. U njihovo ime i, navodno, na njihov zahtev i interesovanje, upornim pseudo-povlađivanjem, dolazi do urušavanja svake tradicionalne vrednosti.

Malograđanin je biće „po sredini“,opasno upravo zbog neopredeljenosti i nedoraslosti. On će prigrliti određenu vrednost i degradirati je svojom pogrešnom interpretacijom. Rukovodeći se filozofijom „nikom se ne zameraj i ne pokazuj da ti je bilo šta sumnjivo“, učvršćuje predstavu o blentavom mnoštvu koje će se ropski povinovati svakom gazdinom migu. Nije nesvestan realne (bez)vrednosti, ali i tu pokazuje potpuno pervertirano gledište - mrzeće vrednije i časnije od sebe, a kao uzor uspešnosti prihvatiti primitivne varalice. U dubini duše zna da mu potonji imponuju jer su gori, ali, skloni svakoj vrsti kompromisa i neopterećeni moralnim ili intelektualnim „stegama“. Voli udobnost, otuda je glavni nosilac i konzument kič-kulture, ideala brzine uzdizanja na socijalnoj lestvici, površnosti i zaoštrenog shvatanja „patrijarhalnih vrednosti“. Sledbenik forme, nezainteresovan je za suštinu. Pobornik je surogata, jer ne razume original - baš ta nemogućnost da razume čini ga nesigurnim i ogorčenim. 
Uzajamno se podupirući, malograđansko društvo i njegovi kreatori iz senke ne mogu jedni bez drugih. U osnovi njihovog krajnje izopačenog odnosa nalazi se obmana. Skriveni iza lažnih imena, posebno virtuelnih identiteta i mogućnosti da svako iznese svoj stav na društvenih mrežama, a nemajući ništa čemu su zaista privrženi i u šta veruju, oni nesvesno vrše funkciju oruđa utišavanja glasa razuma i savesti. Predstavljaju dobronamerne sugestije kao „snobizam lenjivaca koji bi da se nakače na grbaču radnog naroda“. Istovremeno, taj „radni narod“ (koji, gle čuda, nekako ima vremena za agitovanje po Internetu!) bez prethodnog preispitivanja prihvata neljudske uslove zaposlenja, sasvim providne laži nadređenih, pokorno trpeći. Istresaju se tamo gde niti im je mesto da se oglašavaju, niti ima realne krivice za njihov udes. Sve pod izgovorom da je „došlo takvo vreme“ i „nemaju izbora“. Uostalom, misleći čovek je oduvek bio najveća pretnja i zato ga je neophodno utišati i napraviti budalom po svaku cenu. 
I eto poraza, kada malograđanska svest postane dominantna i usvojena kao prirodna.