петак, 3. јул 2015.

Fantastika pre vremena (2): Ja, to je neko drugi

piše: Isidora Đolović


Kako odmiče XIX vek, nauka napreduje, a uz nju i društvena svest. Dezintegracija realizma podrazumeva, pored ostalog, sve češći i snažniji upliv psihološkog u dotadašnji način predočavanja ljudskih sudbina i sveta u kome živimo. Zahteva se da predstavljene ličnosti budu sagledane „iznutra“, poniranjem u najskrovitije dubine bića. Među građanskim društvom, posebno njegovim elitnim krugovima, pojačano je interesovanje za misticizam i salonske spiritističke seanse. Novom usmerenju nisu odoleli ni srpski pisci, premda su i dalje bili u manjini u odnosu na tradicionalni, klasični realizam koji se bavio seoskom sredinom ili malograđanstvom.

Lazar Komarčić (1839 - 1926), dugovečni pribojski pisac, počinje da objavljuje u zrelim godinama. Tvorac je prvog srpskog romana fantastične orijentacije („Jedna ugašena zvezda“ iz 1902), autor nekoliko detektivskih (prvi od njih i ujedno svoj debitantski, pod nazivom „Dragocena ogrlica“ - sa kriminalističkim zapletom iz srpske sudsko-advokatske prakse, objavljuje kada mu je bila 41 godina; slede „Dva amaneta“ i „Prosioci“), što je bio ne samo aktuelan već i žanr rastuće popularnosti. Primera radi, u godinama učestalosti i sve veće popularnosti romana, Pera Todorović piše tzv. „feljtonističke“ o podzemnom svetu Beograda, kriminalu, prostituciji… Komarčić je uveo i održavao prvu naučnu rubriku, kroz svoja dela posredovao smele i dalekovide ideje o vasioni, bio istinski pionir na mnogim misaonim područjima. O „Jednoj ugašenoj zvezdi“, Laplasovom duhu kao galaktičkom vodiču i vizionarskoj reputaciji kojoj je najveći omaž učinilo beogradsko Društvo ljubitelja fantastike (osnovano 1981. upravo pod piščevim imenom) opširno  je pisano u okviru „Zabavnikovog“ teksta iz broja 3021, koji možete pročitati na njihovoj Internet stranici. Meni je u ovom slučaju zanimljiv zbog svog romana „Jedan razoren um“, koji izlazi 1893. i biva ovenčan nagradom Srpske kraljevske akademije.




U rukopisu nazvan „Kant našeg doba“, roman unosi problem psihopatološkog stanja i podvojene ličnosti, što je bila i te kako popularna književna tema - od „Dvojnika“ Dostojevskog do Stivensonovog „Tajanstvenog slučaja doktora Džekila i gospodina Hajda“. Radnja se odvija na relaciji Beograd - seoska sredina i prati dvojicu prijatelja, gimnazijalca Steva (koji je ujedno pripovedač) i univerzitetliju Velja, brucoša prava. Mladići dele fizičku sličnost, ali i simpatije prema lepoj kapetanovoj kćeri Roksi, što usložnjava priču. Sličnost prijatelja prouzrokovaće kod obojice nesigurnost u pogledu sopstvene vrednosti i ljubavi drugih, rastuću napetost i sumnju. Pisac znalački oko središnjeg motiva dvojnika prepliće predočavanje komplikovane, poremećene svesti sa prelazom iz duševne teskobe u ludilo, iz patrijarhalne idile u najdublju nesreću. Dvostruku motivaciju tvore Kantovo metafizičko učenje kao opsesija i nasledno, biološki uslovljeno  ludilo. Naposletku, interesantno je prikazano ogledanje jedne sudbine u drugoj. Dok jedan junak pod podrivalačkom snagom emocija propada, drugi opstaje, a čitalačkom doživljaju doprinose pripovedanje u prvom licu i uspelo korišćenje pisma čiji ton nagoveštava postojanje krize.


Zbirka „Nemirne duše“ (1908) Sime Matavulja zalazi u prostor snova, halucinacija, junakove podsvesti ili pomračene svesti, kao i naturalizam. U Mopasanovom stilu je naročito pripovetka „Priviđenje jednog džentlmena“, gde povratnik iz Pariza, Joca Maksimović, na okupljanjima u svom momačkom stanu priča svoja čudna iskustva. On je tipičan čovek „u modi“, kicoš, diplomata i ženskaroš, načitan i zainteresovan za različite teorije. Opisuje kako je jedne večeri, prateći nepoznatu ženu bulevarom francuske prestonice, nabasao na katedralu i bio žrtva nekoliko uzastopnih strašnih priviđenja. Psihijatar mu savetuje lečenje na selu, nakon čega se oslobodio prikaza, ali i okanio „lova“ - za razliku od manje srećnih Mopasanovih junaka, poput onog iz „Orle“.