Kako odmiče XIX vek, nauka napreduje, a uz nju i društvena
svest. Dezintegracija realizma podrazumeva, pored ostalog, sve češći i snažniji
upliv psihološkog u dotadašnji način predočavanja ljudskih sudbina i sveta u
kome živimo. Zahteva se da predstavljene ličnosti budu sagledane „iznutra“,
poniranjem u najskrovitije dubine bića. Među građanskim društvom, posebno
njegovim elitnim krugovima, pojačano je interesovanje za misticizam i salonske
spiritističke seanse. Novom usmerenju nisu odoleli ni srpski pisci, premda su i
dalje bili u manjini u odnosu na tradicionalni, klasični realizam koji se bavio
seoskom sredinom ili malograđanstvom.
Lazar Komarčić (1839 - 1926), dugovečni pribojski pisac,
počinje da objavljuje u zrelim godinama. Tvorac je prvog srpskog romana
fantastične orijentacije („Jedna ugašena zvezda“ iz 1902), autor nekoliko
detektivskih (prvi od njih i ujedno svoj debitantski, pod nazivom „Dragocena
ogrlica“ - sa kriminalističkim zapletom iz srpske sudsko-advokatske prakse,
objavljuje kada mu je bila 41 godina; slede „Dva amaneta“ i „Prosioci“), što je
bio ne samo aktuelan već i žanr rastuće popularnosti. Primera radi, u godinama
učestalosti i sve veće popularnosti romana, Pera Todorović piše tzv.
„feljtonističke“ o podzemnom svetu Beograda, kriminalu, prostituciji… Komarčić
je uveo i održavao prvu naučnu rubriku, kroz svoja dela posredovao smele i
dalekovide ideje o vasioni, bio istinski pionir na mnogim misaonim područjima.
O „Jednoj ugašenoj zvezdi“, Laplasovom duhu kao galaktičkom vodiču i
vizionarskoj reputaciji kojoj je najveći omaž učinilo beogradsko Društvo
ljubitelja fantastike (osnovano 1981. upravo pod piščevim imenom) opširno je
pisano u okviru „Zabavnikovog“ teksta iz broja 3021, koji možete pročitati na njihovoj Internet stranici. Meni je u ovom slučaju
zanimljiv zbog svog romana „Jedan razoren um“, koji izlazi 1893. i biva ovenčan
nagradom Srpske kraljevske akademije.
U rukopisu nazvan „Kant našeg doba“, roman unosi problem
psihopatološkog stanja i podvojene ličnosti, što je bila i te kako popularna
književna tema - od „Dvojnika“ Dostojevskog do Stivensonovog „Tajanstvenog
slučaja doktora Džekila i gospodina Hajda“. Radnja se odvija na relaciji
Beograd - seoska sredina i prati dvojicu prijatelja, gimnazijalca Steva (koji je
ujedno pripovedač) i univerzitetliju Velja, brucoša prava. Mladići dele fizičku
sličnost, ali i simpatije prema lepoj kapetanovoj kćeri Roksi, što usložnjava
priču. Sličnost prijatelja prouzrokovaće kod obojice nesigurnost u pogledu
sopstvene vrednosti i ljubavi drugih, rastuću napetost i sumnju. Pisac znalački
oko središnjeg motiva dvojnika prepliće predočavanje komplikovane, poremećene
svesti sa prelazom iz duševne teskobe u ludilo, iz patrijarhalne idile u
najdublju nesreću. Dvostruku motivaciju tvore Kantovo metafizičko učenje kao
opsesija i nasledno, biološki uslovljeno
ludilo. Naposletku, interesantno je prikazano ogledanje jedne sudbine u
drugoj. Dok jedan junak pod podrivalačkom snagom emocija propada, drugi opstaje,
a čitalačkom doživljaju doprinose pripovedanje u prvom licu i uspelo korišćenje
pisma čiji ton nagoveštava postojanje krize.
Zbirka „Nemirne duše“ (1908) Sime Matavulja zalazi u prostor
snova, halucinacija, junakove podsvesti ili pomračene svesti, kao i
naturalizam. U Mopasanovom stilu je naročito pripovetka „Priviđenje jednog
džentlmena“, gde povratnik iz Pariza, Joca Maksimović, na okupljanjima u svom
momačkom stanu priča svoja čudna iskustva. On je tipičan čovek „u modi“, kicoš,
diplomata i ženskaroš, načitan i zainteresovan za različite teorije. Opisuje
kako je jedne večeri, prateći nepoznatu ženu bulevarom francuske prestonice,
nabasao na katedralu i bio žrtva nekoliko uzastopnih strašnih priviđenja.
Psihijatar mu savetuje lečenje na selu, nakon čega se oslobodio prikaza, ali i
okanio „lova“ - za razliku od manje srećnih Mopasanovih junaka, poput onog iz
„Orle“.