уторак, 7. април 2015.

Priče o pesmama : Ljubav, rat i pop-art

Progovoriti o teškoj temi sa ukusom i merom, nikada nije bilo lako. A tek vešto i spontano uplesti sve to u popularnu numeru, modernu estetiku i sve ostale rekvizite sveta zabave?


piše: Isidora Đolović

Kada smo dovoljno društveno osvešćeni, osećamo potrebu da reagujemo na dešavanja koja nas na bilo koji način pogode - ma kako udaljeno delovala i ma koliko naša sredstva bila ograničena ili naizled neprikladna. U slučaju kada je način oglašavanja muzika, pa još relativno komercijalna, stalno vreba opasnost da vas pogrešno ili nedovoljno ozbiljno shvate. Teško je suptilno i nenametljivo, ponekad na prvi pogled sasvim neprimetno proslediti poruku ili impresiju. Ali, pođe li vam za rukom, efekat je kao po pravilu pozitivan.

Građanski rat u Kambodži istorija pamti kao oružani sukob Crvenih Kmera, vladajuće političke partije poznate i kao Komunistička partija Kampučije, sa vladinim snagama Kraljevine Kambodže, od oktobra 1970. preimenovane u Kmersku republiku. Obe zaraćene strane imale su moćne saveznike, čije je direktno uplitanje i uticaj u velikoj meri usmeravalo i zaoštravalo  borbu. Saveznici Crvenih Kmera bili su demokratska republika Severni Vijetnam i Vijetkong, dok su protivnike pomagali Sjedinjene Američke Države i republika Južni Vijetnam. Situacija je dodatno komplikovana istupanjem Kambodže iz do tada neutralne pozicije u odnosu prema Vijetnamskom ratu. U periodu između maja i juna 1970, severnovijetnamska vojska se pomera sve dublje u unutrašnjost kambodžanske teritorije, ne bi li je štitila od američkog bombardovanja, upada i zarobljavanja civila, time ujedno osnažujući do tada mali gerilski pokret. 

Podstaknuti težnjom da dobiju na vremenu zarad povlačenja iz jugoistočne Azije i zaštite južnovijetnamskih saveznika, Amerikanci su istovremeno nastojali da preduprede širenje komunizma u Kambodži. Sve trupe su direktno uključene u borbu, a SAD centralnoj vladi pomaže bombardujući čitave problematične oblasti, šaljući materijalnu i finansijsku podršku. Nakon pet godina krvavih okršaja, republička vlada je poražena 17. aprila 1975, a pobednici (Crveni Kmeri) proglašavaju Demokratsku Kampučiju. Uslediće četiri godine žestokog terora nad stanovništvom. Kambodžanski građanski rat doveo je do jednog od najkrvavijih genocida u istoriji.
Verovali ili ne, navedeni stravični događaji posredno imaju veze sa jednom od najvećih pop-rok zvezda osamedesetih godina. Kimberli Smit, poznatija pod umetničkim imenom Kim Vajld (odabranom možda baš po slavnom sunarodniku Oskaru?), potiče iz porodice muzičara. Plavokosa heroina novog talasa, rođena 18. novembra 1960. u Engleskoj, do danas je prodala preko 10 miliona albuma i dvostruko više singlica širom sveta, a od 1998. se, pauzirajući bavljenje muzikom zarad stvaranja porodice, posvetila pejzažnoj arhitekturi i  profesionalnom uređivanju vrtova. Kao pop-pevačica i autor, debituje krajem 1981. godine, singlom „Kids in America“ koji postiže momentalni uspeh. U naredne dve godine objavljuje dva albuma i dobija prestižnu „Brit nagradu“ za najboljeg ženskog izvođača. Prva ploča, naslovljena jednostavno „Kim Wilde“, ponavlja uspeh singla, a 1982. sledi album „Select“ i na njemu pesma „Cambodia“ koja se muzički i tekstualno razlikuje od stila kojim se do tada predstavljala publici. Otac Marti i brat Riki su njeni koautori- prvi je napisao tekst, a drugi komponovao unoseći orijentalne perkusije preko dominantnog zvuka sintisajzera.  
porodica Vajld (Smit): Kim i Riki stoje, roditelji Džojs i Marti sede
Marti Vajld je za četvrti singl, koji je na pravi način zaokružio uspešnu godinu u karijeri njegove kćerke, izjavio da mu je omiljena pesma sa albuma, pojasnivši njen nastanak. Nakon što mu je sin pustio demo verziju instrumentala, raspitao se kod Kimine prijateljice postoji li već neka pesma pod nazivom „Kambodža“. Saznavši da su „Dead Kennedy's“snimili nešto slično - „Holiday in Cambodia“, pomalo se razočarao, usled želje da stvori potpuno originalnu i u svakom pogledu novu stvar. Na svu sreću, pobeđuju inspirisanost i zaokupljenost idejom, pa nije odustao. Tema mu se učinila veoma dobrom i snažnom, opsedala ga, te je svejedno prionuo na rad. Kako kaže, nije želeo da „od pesme napravi nekakav politički esej“, već je pokušao da na svoj način dočara ono što veruje da su mnogi osećali povodom izveštaja o južnovijetnamskim tragedijama. Vajld je imao na umu USAF američkog pilota koji, upravljajući  avionom F-4 Phantom II biva oboren od strane rakete lansirane sa zemlje, tzv. SAM-a (surface-to-air missile). Zamišljani model bio je MakDonelov Fantom, dvomotorni američki supersonični lovac-bombarder, uveden u upotrebu 1960. godine. Planirao je da se na remiksu za potrebe albuma „Reprise“ zvuci avionskog motora mešaju sa pucnjima, ali, zbog omota singlice sa stripom koji je pokazivao helikopter, morali su da promene planirane zvučne efekte.
singlica "Cambodia" dizajnirana u pop-art stilu

Pop-art je pokret koji sredinom pedesetih godina HH veka zahvata Britaniju, do kraja decenije i Ameriku, uputivši izazov tradicionalnoj lepoj umetnosti i uključujući slikovitost popularne kulture (stripova, reklama, vesti). Novi koncept upućuje na stavove koji dovode do umetničkog dela, a ne njega samog po sebi. Služi se aspektima masovne kulture i svakodnevnim objektima. U najširem smislu, interpretira se kao reakcija na dominantnu ideju apstraktnog ekspresionizma i njegovu ekspanziju. Pop-art suprtostavlja popularnu kulturu elitističkoj, naglašavajući banalne, čak i elemente kiča, pri tom se uglavnom koristeći ironijom. Uz minimalizam, smatra se najranijim primerom postmoderne umetnosti. Omot singl-ploče Kim Vajld na kojoj se nalazi „kambodžanska tema“, stilizovan je upravo u pop-art maniru, inače neodvojivoj pratnji novotalasne estetike. Predstavlja odsečak stripa, kvadrat  u kome su na pomalo smešno sentimentalan način istaknuti svi bitni detalji priče: pilot, žena, letelica, reakcija. Naizgled jednostavno, ali, problematika je jasna, a drama nagoveštena. Podstiče slušaoca da se udubi u tekst, najpre u drugom planu zbog opsedajuće i neobične melodije  koja u potpunosti zarobljava pažnju i čula.
alternativna verzija omota
Muzički posmatrano, ukoliko nismo profesionalci ili naročiti poznavaoci, svaka definicija koju pokušamo da izvedemo povodom neke kompozicije biće izraz našeg utiska. Ono što pesma pobuđuje u nama uglavnom je glavni razlog za odluku da je opišemo na bilo koji način, da je volimo ili pak ne podnosimo. „Kambodža“ Kim Vajld na svako slušanje izaziva neobično osećanje, pomalo jezivo, pomalo setno, a u svakom slučaju uznemirujuće. Instrumental je upečatljiv, refrenski hor nalik glasovima duhova  nagoveštava neki neobičan sadržaj. I zaista, kada se obrati pažnja na to o čemu lepa Kim peva, kako tvrdi veliki deo publike, odnos prema numeri se menja, usložnjava, dobija nove nijanse - poštovanje i patinu bola. Jer, reč je o temi koja nije samo emotivna već i, nažalost, aktuelna u svim vremenima i delovima sveta gde se ratuje. Glas pripada osobi sa strane, neuključenoj direktno u sukobe, a ipak žrtvi njihovih posledica. Ništa tu nije odsečno, definisano, nema neposrednog upiranja prstom ni opredeljivanja za strane - jer, nije reč o angažovanoj umetnosti. Aluzijama, impresijom, zabeleškom jednog osećanja i lične, tihe tragedije ostvaren je sasvim dovoljan učinak.
Kim Vajld na vrhuncu popularnosti
Radi se o ženi vojnog pilota koji, proganjan slikama iz ratom zahvaćenih područja, usled tzv. posttraumatskog sindroma, nakon svake nove misije postepeno gubi sposobnost da funkcioniše u svakodnevnici i poveže se sa bližnjima. Privatni svet se raspada kao i spoljašnji, odnosi su narušeni posledicama odvojenosti i rata, emotivna nestabilnost stvara distancu koju nisu u stanju da premoste. Kim priča kako je njen otac sastavio tekst koji im se izuzetno dopao, pa su mimo planova odlučili da pesmu ranije objave kao singl.  Prvobitno napisanu u prvom licu, pevačica je doživljava kao „misterioznu ljubavnu priču, nalik filmu „Kazablanka“ - o letu u noć, bez povratka“. Efekat neizvesnosti i nedorečenosti, uz neizbežnu zapitanost koja ostaje, uporedila je sa pesmom Džina Pitneja “24 Hours from Tulsa“ koja takođe „budi određene ideje, ali, ništa se ne može zaključiti sa sigurnošću“. Otvorena je za najrazličitije interpretacije, pa zato ne voli da je mnogo objašnjava. Sama melodija, priča ona, naprosto „ne izbija iz glave“. Doživljaj je dopunio efektni video, inspirisan romanom Džozefa Konrada Srce tame i njime podstaknutim Kopolinim filmskim klasikom Apokalipsa danas“. Nešto kasnije snimljen, dodaje pesmi novu dimenziju i nedvosmisleno otkriva na šta je sve vreme upućivano. Ponovo to postiže sa merom i kroz nagoveštaje, nižući slike koje bi mogle - ali, i ne moraju - značiti nešto određeno. Najveći deo atmosfere izgrađen je, kao i u slučaju melodije, na utisku dvostruke „maglovitosti“: zamagljenosti potpunog značenja s jedne, a magle nesnalaženja i zbunjenosti u kojoj se njeni junaci gube s druge strane. Treći vid magle je ona vizuelna, u džungli na video snimku.
Konradov književni klasik inspirisao je Kopolin filmski; u glavnoj ulozi Martin Šin (desno)
Kao što se može lako zaključiti, povezivanje naizgled nespojivog je više nego uspešno ostvareno u jednom, za osamdesete karakterističnom, „sint-pop“ hitu. Nepretenciozno, nenametljivo, čak potpuno neočekivano. Doduše, mada nije u pitanju ni jedini, a ni prvi primer ove vrste, pobuđuje sasvim konkretnu misao - pomalo nostalgičnu i za savremeni svet društvenih mreža, tehnološkog „buma“ i poplave informacija koje se ne stižu pošteno ni sagledati, nimalo pohvalnu. Tiče se razlike između nekadašnjih i današnjih standarda, samim tim ishodišta nesrazmere sredstava, ideja i konačnog postignuća. Ne bi bilo loše porazmisliti o tome dok na Internetu pretražujemo „stare, smešne“, a ipak začuđujuće sveže i smislom ispunjene stvari.