субота, 11. октобар 2014.

Svevremena tragika prelomljena kroz bizarno

Isidora Đolović


 U protekle četiri godine objavljena su, zapažena i vrednovana dva romana čačanskih autora- sa različitim izrazom, senzibilitetom i umetničkim  kvalitetom, ali, suštinski bliskom (danas možda i jedinom mogućom) slikom sveta i osećanjem koje ona budi- a koje je gorko, mračno i uznemirujuće. Prvi roman je višestruko nagrađivano (između ostalog, nagradama „Bora Stanković“ i „Meša Selimović“) delo afirmisanog pisca Vladana Matijevića, dok je autor drugog relativno nov, Milkica Miletić. Sugrađani su se pozabavili univerzalnim istinama i večitim književnim temama, svako u svom stilu- oslanjajući se na moderne ili tradicionalne uticaje, ali sa sličnošću postupka i jakim utiskom koji ostaje nakon iščitavanja poslednjih redova.

„Vrlo malo svetlosti“- Vladan Matijević (2010)
Naslov književnog dela obično je signal, svojevrsni putokaz čitaocu koji se priprema da uroni u njegov svet. Kao što u ovom romanu sugeriše, nade i optimizma je u svakom smislu nedovoljno. Ili barem vešto i duboko zabašureno. Slično Andrićevoj „Prokletoj avliji“, problematična kompozicija izazvala je mnoge nedoumice u vezi sa određenjem dela. Uprkos polemika na temu „roman ili zbirka pripovedaka?“, primetna simetrija i kompoziciona pravilnost (tri celine sastavljene od po deset fragmenata), povezanost preko motivskih „kopči“ između naizgled zasebnih priča, kao i podnaslov „roman-omnibus“ odnose prevagu. Nisu to jedine dodirne tačke sa kultnim delom srpskog Nobelovca. Priča i njene manifestacije, tragično nesnalaženje pojedinca u kovitlacu dešavanja, zbunjenost nad sopstvenim identitetom u ne manje konfuznom svetu, takođe su prisutne, univerzalne spone.

Svi junaci nešto pišu ili su to činili u jednom periodu. Pripovedanje je ispovedno, kroz celine koje postepeno otkrivaju i iznenađujuće živo proniču u svet likova. Pred čitaocem se, kako koje poglavlje odmiče, otvaraju novi aspekti života tri centralne ličnosti, ali, još više sveta u kome su se obreli, čiji su nužni „produkt“, a ujedno i otpadnici- u čemu i leži najveći deo njihovog tragizma. Svaki na svoj način, tri fragmenta u osnovi imaju farsičnost egzistencije- pisma koja ne stižu nikome, zapise koje niko neće pročitati, rukopise koji gore; svet koji nema jasne oblike, ljubav i porodične odnose zasnovane na lažima i podozrivosti, junake koji su usamljeni i zatvoreni u sebe. Naposletku, lažna je realnost, lažni su snovi, ne postoji uporište ni mesto gde bi se ove tri nesrećne sudbine skrasile i spasile. Svet je prikazan kao neprijateljski, a u njemu čovek kao najveći sopstveni krvnik- jer je, uz sav otpor,  logični proizvod tog izopačenog sveta i iščašenog vremena. Moguć je samo iskorak- u ludilo, porok, košmarne snove i smrt, kao završni stupanj.

Prva celina pod naslovom  „Istopiti Endija Vorhola (deset pisama Doni)“, kroz epistolarni diskurs (prilagođen modernoj e-mail komunikaciji) predstavlja američku istoričarku  umetnosti, Hilari Hadson. Onirički, paralelni svet u kome  likovi žive, u kome je njihov dodir sa realnošću možda neposredniji i jači nego u onome što zovemo svakodnevnicom probija se već kroz uvodni opis sna. Hilari je zaokupljena razarajućom tugom posle prekida posesivne veze sa Donom, u kojoj je doživela višestruki preokret (ideološki, intelektualni, seksualni) svoje ličnosti. Napustivši sve ono što je do tada bila, odbacivši stege konvencionalnosti, ubrzo i sama postaje napuštena i odbačena, u egzistencijalnom procepu. Njen život se odvija između manifesta borbe za uništenje muške vrste (čiji je prvi korak „spaljivanje đavola plastike“, do juče obožavanog predmeta njene doktorske disertacije, Endija Vorhola); nepodnošljivog života sa majkom u krizi srednjih godina- sa kojom se ne slaže, ali, od koje zavisi; povremenih odlazaka u park, gde sa izvesnom „prodavačicom mini krofni“ sklapa zaveru o nabavci kubanskog oružja za planirani atentat; odbijanja lekova iz straha da će joj to poremetiti snove. A u snovima su najčešće Dona i njena nova partnerka, srpska studentkinja na razmeni Marija, u snovima je ponovo uspostavljena uskraćena komunikacija i simbolični, dominantni motivi su voda i žeđ. Duboka poraženost, nemoć i osećaj krivice kulminaciju imaju u završnom pismu, vrsti testamenta, nakon čega sve tone u mutne dubine košmara. Piščeva spretnost da kroz nedorečeno ostavi snažan utisak i čitaocu otvori mogućnost promišljanja i domišljanja o daljoj sudbini likova i civilizacije čijeg su kraha njihovi pojedinačni sunovrati zastrašujuća alegorija, jedna je od najvećih vrednosti ove proze.

U drugom segmentu, nazvanom „Krčmiti sitnu dušu (Testament u deset paragrafa)“, sadržaj je predstavljen kao unutrašnji monolog pomešan sa elementima toka svesti protagoniste. U svakom poglavlju, Milutin Čabrinović- „Antracit“, bivši ministar industrije- a danas alkoholičar koji priviđa groteskne bele miševe i krije mračnu tajnu koja se postepeno umnožava do otkrivanja podsvesnog,  ponešto dodaje ili menja u svom testamentu (čijim se pisanjem od detinjstva opsesivno bavi). I ova celina počinje motivom košmara i buđenjem u podrumskoj sobi, kraj mlade ljubavnice, šankerke Ivone. Milutin pati od strašnih snova i njihovog zbunjujućeg preplitanja sa realnošću. Njegova priča je više nego uobičajena za ozloglašene balkanske devedesete. Provincijalac iz svog prosečnog životnog ambijenta najednom, u godinama krize, ulazi u priču sa politikom i pratećim posledicama. Opravdavajući svoje postupke, vremenom opravdava i ideologiju koju je prigrabio, plivajući u njenim mutnim vodama. Nekoliko godina kasnije, porodica mu je razorena (bivša supruga je postala spisateljica šund-bestselera, sin ga mrzi, a sestričina Marija otkriva da je  lezbejka i emigrira u Ameriku), flaša postaje neophodni pratilac, a pijanstvo stanje u kome se vraćaju izgubljeni stav i hrabrost. Njegovo novo boravište i prostor utehe sada je „Cigova kafana“ sa svojim živopisnim posetiocima- „braći po alkoholu“, svakim ponaosob uništenim ličnom tragedijom. Uznemiren ubistvom partijskog kolege, uveren da je sledeći, a upoznavši naličje demokratskih promena i stranačko „preletanje“, bezuspešno traži izlaz bekstvom u zavičaj sa proneverenim novcem u prljavoj sportskoj torbi. Otkriće jedino da je rodni grad jednako mrzak, stari život nepovratno izgubljen, a potiskivana incestuozna osećanja prema tragično nastradaloj sestri bliznakinji isplivala na površinu čim se suočio sa sećanjima i proanalizirao ih. Otuda spaljene pesme, među kojima je „Noć grešnih bogova“ krunski dokaz. Potpuno ogorčen na život, vraća se u prestonicu, svestan da hrli u propast. Dokrajčen i slomljen sopstvenim psihičkim stanjem i osvetom dojučerašnjih saboraca, budan tone u košmar. Dok u svesti koja se gasi beli miševi postaju crne vrane (dominantni motiv snova), ostaje osećaj nedorečenosti i „potreba da priznam, samo ne nazirem šta i kome“.

Podnaslov trećeg dela-„Okajavati Julijanu Ranković (Dnevnik snova, deset zapisa)“, direktna je asocijacija na Lazu Kostića i motiv mrtve drage koja vodi do saznanja. Ovo je nakompleksniji deo, sa mnogo mopasanovske atmosfere, koji u smisaonom pogledu zaoštrava i zaokružuje dotadašnji tok romana. Apsolvent filozofije, Đorđe „Istina“, počinje da beleži svoje snove u pokušaju da dokuči njihov smisao, naročito pojavu eterične lepotice Julijane, koja poseduje znanje njemu životno važne tajne. Kroz njegova snoviđenja dominantan je motiv vatre, pare, vrućine, a razlog zapisivanja je težnja da „ostavi trag iza sebe“, upozna svoju prošlost i osmisli sopstveni život. Snovi su lucidni, dok traju svestan je stvarnog života- u kome: očekuje isplatu američke stipendije za rad o Solovjovu; čita Berđajeva i pod pseudonimom (kako ne bi kompromitovao svog oca, koji se zamonašio) objavljuje potencijalno jeretičke spise; na neobičan način shvata  religioznost; oporavlja se od raskida sa muslimankom Emom-samohranom majkom i obmanjuje svog stanodavca. Priča se sa prethodne dve direktno povezuje glasinama koje dolaze do Đorđa, o bivšem visokom funkcioneru koji se protekle zime pijan smrzao u Beogradu. Bojeći se da rastumači simboliku svojih snova i istovremeno  im magnetski privučen („Ali, još više sam se bojao da ću, ne otkrijem li njihove ključeve, zauvek ostati u njima, u svojim strašnim snovima.“), postaje njihov rob, „igračka priviđenja“ koja u stalnom bunilu prestaje da ih razlikuje od jave (posebno kroz susrete i neobične razgovore u maniru Nervalove „Aurelije“). Rastrzan između samooptužbi, izbačen iz svakog koloseka i nesiguran kome svetu zapravo pripada- a tonući iz jednog u drugi, ovaj „ubica“ i lažni vernik nestaje pred likom idealne drage, svoje arhetipske Anime i manifestacije razorenog duha, baš u trenutku kada je postalo nepodnošljivo opstati u svetu poremećenih dimenzija, lišenom stabilnosti i vrednosti.

Maštovita, zavodljiva, na momente šokantna, ali u krajnjoj liniji preispitivački izazovna proza uklopljena je u originalan, vešto primenjen koncept strukture dela. Služeći se crnim humorom i groteskom, autor suočava čitaoce sa duboko obeshrabrujućom činjenicom da se u atmosferi opšteg beznađa i obrnutih perspektiva, otuđenosti i dehumanizovanosti, formiraju ličnosti koje izazivaju istovremeno gnušanje i duboko saosećanje. Tragizam, pesimizam i nemoć ovih anti-junaka sa nečim patološki agresivnim u sebi, samodestrukcija kao bekstvo, porok kao otrežnjenje, ludilo kao buđenje- spajaju rasute delove u bizarni mozaik svakidašnjice. One u kojoj se „zavodi dolarima i seksom, zvezdama i sjajem“.

  „Terra d` Oro”- Milkica Miletić (2011)

Roman Milkice Miletić, okićen nagradom “Miroslav Dereta“ za najbolji neobjavljeni rukopis 2011. godine, uspešno i umešno spaja klasično i groteskno, plemićko i folklorno, dubrovačko i arhaično- a u skladu sa svojom tematikom. Bogata i razigrana rečenica, upečatljivi i sugestivni opisi, sigurno građeni likovi i scene, ponešto od stankovićevske čulnosti, mračne atmosfere „Seoba“  Crnjanskog, kao i baštinjenje tradicionalnih uzora na nov način- sve ovo čini koloplet iz koga nastaje priča. Kroz nepravilno raspoređene fragmente, mešaju se snovi i upečatljivo oživotvorene slike stvarnosti, reminiscencije i dokumentacija, misli i izgovoreno, gradeći povest o sudbini nekoliko članova ugledne dubrovačke porodice de Lebrini. Zahvativši prostor od Novog Brda i Moravskog Graca (današnjeg Čačka) do Dubrovnika, od smirujuće lepote gospodstvenih zdanja uz morsku obalu, preko divljih dalmatinskih ostrva, do duboko u unutrašnjost sa sivim rustikalnim pejzažima oko ovčarsko-kablarskih manastira, vodi put trgovine plemenitim metalima, ljudskim dušama, dostojanstvom i bolom.

 Nije redak slučaj da kao polazna tačka za pisanje dela posluži dokument, istorijski spis ili (makar i neznatno) svedočanstvo. Autorskom maštom se on razvija i dobija novi pravac. Tema boravka dubrovačke vlastele na ovim prostorima i života u doba srpske despotovine uopšte, nije dovoljno  poznata i istražena, a svakako daje mnogo povoda. Inspirisan arhivskim sudskim pozivom, ovaj roman- možda nedovoljno, ali, nadajmo se podsticajno- pokreće neka buduća interesovanja za nju.

Naslovljena poglavlja uspostavljaju intertekstualnu vezu sa srednjovekovnom pisanom tradicijom. Uvodne opise Morave („Uvijala se, svetlucala, mazila sa vrbacima, razlivala kao topljeno srebro u deltama i rukavcima....“, „A prošle noći razbesnelo je valjala stabla, urlala preteći da proždere samu sebe, propinjala se u blatnim talasima kidajući komade obale i otiskujući ih kao zauvek prokleta ostrva prema mračnom ušću u pakao“, „Zaposela je vazduh i jurila crnim noćnim nebom slivena sa neprozirnim pljuskom, puneći pluća nemoćnih posmatrača smradom truleži i mutnom vodom“) u jutro nakon stihije, upotpunjuje naturalistički brutalna slika beživotnog tela devojke koju nosi reka (na tragu šekspirovskih predstava o Ofeliji, preuzimanih u rasponu od Remboa do Nika Kejva), a čije otvoreno oko („staklo u kome se ogleda nebo“) skrnavi ptica-lešinar. Istovremeno, putem kroz blato i sivu planinu Rudnik, jašu dva mlada sudska kurira iz Dubrovnika, interesantnih imena- Pribislav i Utješan. Nose ukaz trgovcu plemiću, Marinu de Lebriniju- zakupcu rudničke carine, a Utješan je dodatno opterećen bremenom nemirne savesti, jer je prethodne noći potpuno nemotivisano i obuzet životinjskim porivom silovao devojku u čijoj su kući konačili. Paralelna priča vraća se njihovom zavičaju, gde fra Lorenco- zavetovan bratstvu sv. Antuna i „pristalica bičevalačke bratovštine“, u apokaliptičnoj atmosferi bure dolazi na kugom zaraženo ostrvo Šipan, da pod okriljem noći dočeka rođenje svog bratanca, kopileta nestalog brata i sluškinje. Lorenco se seća dolaska snahe, kupljene neveste Marinele Tomazine iz Beneventa, lepotice vilinskog izgleda koja je u njemu probudila nedozvoljena osećanja i oterala ga u samopokoru. Dovedena u novu sredinu radi ugovorenog braka sa neodoljivim i razvratnim Antunom de Lebrinijem, poput krhke venecijanske figure, maloletna i ludo zaljubljena Marinela umesto očekivane bračne sreće, odmah ostavljena nezadovoljenih strasti, na milost i nemilost svojim nemirima u samoći (na tragu Stankovićeve junakinje Sofke), umesto supruga dobija na staranje njegovo vanbračno dete. „Ledena nevesta“ tako sav gnev i želju za osvetom braći de Lebrini kompenzuje posvetivši se svom pastorku.

Gotovo svi likovi kroz oniričko iskustvo proživljavaju ono od čega se budni kriju. Marinovi snovi se tako koncentrišu oko detinjstva uz maćehu, mirisa i boje mora, ljubavi kojom je neštedimice obasipan. U realnosti, sledeći trag svog nikad upoznatog oca, opijen profitom i munjevitim uvećavanjem bogatstva dospeo u despotovu znamenitu „terra d` oro et arcento“, suočava se sa korupcijom, spletkama i nezahvalnošću lokalnih zemljoposednika, kao i osećanjem promašenosti života. Spoznaje apsurdnost „pravde“ i sa godinama sve manje podnošljivu težinu tajne koju mu je stric, sada ugledni  inkvizitor za krivokletstva,  davno poverio. Njegov slepo odani sluga, grbavi Stojan Parmenac, koga je kao napušteno nakazno dete pronašao na putu i odgajio u svojoj službi, takođe sanja- o devojci Milici, kćeri meštana Stanke i Vidana, koja je od sramote zbog obeščašćenja od strane dubrovačkog kurira izvršila samoubistvo. U liku Milice je ostvarena mešavina neke vrste šumske vile, saživele sa prirodom, i tragičnim usudom obeležene devojke čija prevelika lepota provocira i izaziva sudbinu. Posle njene smrti, Stojan će bežati u svet snova, gde se oslobađa strašne osuđenosti na postojanje, pa lišen svoje neugledne spoljašnosti ostvaruje nikad uspostavljeni dodir sa Milicom, u večnosti. Motivu rajske „šarene livade“ iz njegovih vizija kontrastirani su sujeverje i paganski duh meštana, kao i bizarni obredi devojčine sahrane i tzv. „crne svadbe“. Ovaj događaj će presudno uticati na još nekoliko osoba: mladog trgovčevog sina Mila de Lebrinija (koji je krijući svoj identitet upoznao devojku i u nju se zaljubio, spremajući se da je zaprosi nakon otkrivanja obostranih simpatija), Utješana (koji će otkriti ishod kobne noći i nakon bezuspešnog bežanja od nemirne savesti, postati monah) i majku Stanku, vlašku seljanku kroz čiji je lik oživela narodna lirika i iskorišćeni motivi iz predanja, ali direktno preuzet i Stankovićevski patos („Gore je visoko, dole tvrdo!“). Milo će otkriti i dugo skrivanu tajnu svog porekla, saopštenu od strane Marina kome su ga svojevremeno Lorenco i Marinela, podlegli iskušenju i ranjivosti dugogodišnje samoće, poverili da ga povede u istočno zaleđe i odgaji kao sopstveno dete. Uzaludnost, obesmišljenost i razaranje sveta junaka kulminira turskom najezdom na „neosvojivu“ tvrđavu Ostrvica i bekstvom Marina sa ostalim stanovništvom. Dok manastiri gore, a nesloga vlastele plaća danak kroz nedovoljnu odbranu, Marin odlazeći shvata da je, uprkos stalnoj čežnji za primorjem, u njega utkano itekako mnogo od negostoljubivog i divljeg tla koje napušta, na kome je pokušao da ponovo osmisli svoj život. Zamerka bi prvenstveno bila usmerena ka radnji koja ostaje „presečena“, uprkos jasnom značenju završetka i fragmentarne strukture. Osetno je da je, umesto krajnjeg utiska nedorečenosti, bilo prostora za dodatnu razradu i proširivanje, koji bi učinili epilog romana znatno ubedljivijim..

 Zlato iz naslova samo je prividno suprotnost onoj slabašnoj svetlosti kod Matijevića. Zemlja „zlata i srebra“ natopljena je krvlju, sujeverjem, mržnjom i mračnim tajnama koje sjaj čine zlokobnim i tamnim. Osujećenost sudbina usled razornih strasti (što je najgore, tuđih) prikazana je kroz paralelno vođene linije priča o Marinu (može se reći da zaista živi tuđi život- krenuo je u profesiju tražeći očeve staze, a sam ušao u ulogu lažnog oca kako bi prikrio greh svojih duhovnih vaspitača), Lorencu i Marineli (napuštenost, strahovi, neiživljene želje i sunovrat u nedopušteno), Milici- Milu- Stojanu- Utješanu (neostvarene ljubavi, smrt devojke, tri različita bekstva i samouništenja mladića: san kao vid smrti, razbojništvo, asketizam)...Lepota, oličena u Marineli, Milici i Milu, propada i plaća cenu izdvajanja iz sivila koje je okružuje. Kao takva, sjajna i čista, ona ne može opstati. Porok, nepravda, potkupljivost, robovanje nagonskom - „ništa novo pod kapom nebeskom“. Uprkos vremenskoj i prostornoj izmeštenosti, univerzalnost je više nego očigledna, nimalo prijatna.