субота, 16. новембар 2013.

Princip(i)

Isidora Đolović

Ideje mi obično nailaze sasvim spontano, dok se zamišljena, mehaničkim trkom uključujem u ubrzanu struju gradskih ulica, ili dok autobus pun umornih, nerazbuđenih prestoničana prelazi rastojanja od stajališta do stajališta. Tri jutarnja detalja podstakla su me ovoga puta:

1) grafit u ulici Gavrila Principa, na jednoj zgradi nešto  pre Ekonomskog fakulteta, isijava kroz maglovito radno jutro;
2) naslovnica sa crno-belom fotografijom mladog revolucionara ispijenog lika i tamnih kolutova pod očima, pogleda potresnog kao pred nišanom streljačkog voda;
3) debate koje su preplavile televizjske emisije, dovodeći u pitanje neosporno, savršeno odgovarajući našem apsurdnom vremenu.
Sve jedno sa drugim u vezi.
Dok gotovo svakodnevno nastaju neke nove varijante našeg jezika, sve više gubimo iz vida razumevanje pojedinih izvornih reči. Češće namerno nego nehotice. Istiskujemo ih, gubimo, zamenjujemo atraktivnijim, podobnijim, potrebnijim (?!). Činimo to pragmatičarski prevrtljivo. A onda na sva zvona negodujemo što nam maternji govor izumire. Opet oportunistički ljigavo i proračunato. I možda zaista šizofreničarski nesvesni ovog rascepa u srži narodne ličnosti.
    
Principi, šta behu, sećate li se? To je ono što uglavnom podrugljivo "kače mačku o rep". Preporučuju nam da ih se ostavimo, jer će nam biti samo nepotreban teret. Principi danas ne treba da postoje. Oni vređaju svojom drskošću. Princip je u ovom bezglavom dobu sinonim za "mlaćenje prazne slame", "zaludnu rabotu", suvišan prtljag. Kao takvog, treba ga baciti sa parobroda budućnosti, kao što su nekad  Majakovski i družina pretili Puškinu. Što pre se kurtalisati ovog problema, što sputava srljanje u grotlo uzavrele današnjice. Od principa se 'leba ne jede. Principe imati, isto je što i natrontati se debelim slojevima odeće na tropskoj vrelini. Pod hitno ih se odreći učiniće vam samo dobro u ovom i ovakvom društvu. Dobro se prodati. Miškoviću, Željku Mitroviću, Palmi, Beku, braći Ilić, nevladinim organizacijama, strankama, kome god bilo najisplativije. Nekada se za sluđene i rasejane govorilo kako "ne znaju gde im je tur, gde glava". Danas je sumanuto očajanje kolektivno stanje svesti, a uvaženo sedalo odavno vrednije od "glave lude".
   
 Moral, dostojanstvo, karakter, istrajnost. 
 Herojstvo, plemenitost, nepotkupljivost.
 Principi. Životna filozofija. Stav.
     
Izbrišimo ove pojmove iz rečnika, oni samo teraju na prezrivi podsmeh. Izgubila se njihova težina. Kupuju se diplome, kupuju radna mesta, kupuje novo lice i stas, kupuje ljubav i trguje prijateljstvom, kupuje se prividna pamet, kupuje prestiž i društveni ugled. Ono što ne može da se stavi u trgovačko-posedničke odnose, nikome nije ni porebno. Dobrodošli u novi kapitalizam, u kome "za ideale ginu budale".
Iz tih razloga smo danas svedoci površnog i nedopustivog dekonstruisanja istorije, izvlačenja iz konteksta, pokušaja da se borba za oslobođenje izjednači sa terorizmom, da se duh trenutka i dah specifičnog vremena, kolektivni zanos slobodarstva i rešenost na jugoslovensko ujedinjenje predstavi kao zločinstvo. Da tiranin i potlačeni zamene uloge (a ima li većeg paradoksa od ideje Sarajlija da se podigne spomenik Francu Ferdinandu!). Da Evropa bestidno zaklopi oči pred onim što ju je činilo ponosnom i bez čega bi njeno lice danas bilo nagrđeno legalizovanim i prihvaćenim fašizmom, antislovenstvom, antisemitizmom. Potpuno zanemarivanje objektivne strane priče o sarajevskom atentatu, svođenje organizacije "Mlada Bosna" (čiji je član bio i jedan Ivo Andrić, uz niz gimnazijalaca svih narodnosti, sa samo jednom željom- zbaciti jaram i sprovesti jugoslovenski ideal u stvarnost, na opštu dobrobit) na ravan islamskih terorističkih skupina današnjice, više je od apsurda, više od bezobrazluka i bezumlja, više i od surovosti prema svim životima koji su od pamtiveka polagani pred oltar sveljudske pravde i mira. Danas Princip, suta Obilić, za sedam dana martovski demonstranti sa beogradskih ulica, Stevan Filipović uzdignutih ruku sa zrčenim pesnicama ispod vešala, kragujevački profesori i borci sa  Kadinjače. Kada se jednom krene sa izvrtanjem, kraja nema. A bliži se stogodišnjica jednog od najkrvavijih sukoba u istoriji čovečanstva. Povod se preobraća u uzrok, čime demokratski svet indirektno uskraćuje pravo na borbu, otpor, slobodu. Na stav. Na sve ono čime se najviše diči, kao svojim ultimativnim tekovinama.
  
Vidovdanska simbolika se površno i zlonamerno poistovećuje sa "velikosrpskom idejom", skrnave se njeni odjeci, zanosi Crnjanskog i Šantića, velike reči i pobude za čin, a od strane koga? I za čiju korist? Postavljaju pitanje može li atentator biti heroj? Sme li David u realnosti ubiti Golijata? Pri tom zanemaruju još jednu bitnu figuru: okupatora. Bez koga ne bi ni bilo atentatora. Zanemaruju i to da je nekada gandijevska revolucija bez krvi bila teško izvodljiva.
  
Da, istoriju pišu pobednici, ali, suština događaja je nepromenljiva bez obzira na maštovite verzije. Odbacimo li udžbenike, hoće li nas o prošlosti podučavati Radoš Bajić, nemački i britanski kvazi-istoričari, ili neko deseti? Hoće li uskoro svako od nas moći da čeprka po stranicama minulih vremena i tumba ih po sopstvenom nahođenju, gužva, mastiljavi, prepisuje i dopisuje?
  
Nemam nameru da držim čas iz istorije ili opšte kulture. Proučite sami, potražite po bibliotekama, formirajte svoj stav. Iz principa ne kažem "proguglajte"! A meni dopustite da odam poštu mladiću koji je nosio ime arhangela-glasnika, u hrišćanstvu jednako kao i islamu bitnog vesnika značajnih promena. To nije zanemarljiva simbolika. Nagoveštaj novog doba, izvršen činom kao izrazom privrženosti principima.


"Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu."
Gavrilo Princip,
25.VII 1894- 28.IV 1918
Principi.
Dečaci iz "Mlade Bosne" su znali šta je to. Još više, oni su ih imali.
Znamo li mi? Postoji li još uvek za sve nas nešto što nema cenu? Ili se sve svelo na potpuni...Samozaborav.