субота, 1. октобар 2011.

Četvrt veka od tužnog rastanka

piše: Isidora Đolović

Dražen Ričl
(1962-1986)
“Mlogo hteo, mlogo započeo
čas umrli njega je pomeo.” (Branko Radičević)

Nije retkost da umetnici u ranoj mladosti ostvare neverovatan uspeh, niti da se u nečijih par godina slije prosečan ljudski vek. Ovakav životni scenario nalazimo i kod mladića o kome večeras želim da pišem. A on je bio istinski umetnik, potpuno spontano širio i velikodušno prosipao svoj višestruki talenat na svakom koraku i sve to skromno, nepretenciozno, prirodno- kao i svaki pravi, Bogom dani.

Ima neka zla kob koja odnosi mlade stvaraoce. Kao da time život hoće da pocrta njihovu nezemaljsku bit, činjenicu da čistota umetničke duše i plemenitost njene vizije nije za ovaj svet- krhka i uzvišena nad blatom svakidašnjice. Pojavi se, bljesne i spektakularno napusti pozornicu života, ostavivši zabezeknute posmatrače da doveka pričaju o čudu koje su doživeli. A nema boljeg traga te zvezde repatice od-dela. Kroz njih, oni večno žive.

"...važno je da se sanja,
neka se sanja..."
od detinjstva sa gitarom
Dražen Ričl zvani Para, a kasnije i Zijo, rođen je 12. marta 1962. godine u Sarajevu, kao sin jedinac Ferdinanda Ričla i Elvire Deak. Otac mu je umro veoma rano, pa je odrastao sa brižnom i posvećenom majkom, na Koševu. Za muziku se zainteresovao kao dete, kasnije zavrsio muzičku školu i u Gimnaziji pristupio svom prvom bendu "Ozbiljno pitanje". Studirao je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka, ali, muzika je bila najveća ljubav i preokupacija. Svestran i obdaren prirodnom harizmom, smislom za humor, spontanošću i životnom energijom, postaje perjanica sarajevske omladinske kulturne scene u razvitku. Godine nakon maršalove smrti donele su mnogo dilema i stvorile pogodno tle za bujanje slobodne, ničim ograničavane misli i izraza. U Sarajevu se rock scena polako okreće u novom pravcu, nagovestenom delatnošću ekipe okupljene oko radijske emisije "PRIMUS". Nenad Janković alias dr Nele Karajlić, Branko Đurić Đura, Zenit Đozić, Boris Šiber, Zlaja Arslanagić  i Dražen Ričl činili su prvu postavu i tvorce kultnog humorističkog serijala "Top lista nadrealista" koji će iznedriti samonikli, jedinstveni muzičko-stilsko-umetnički pokret New primitives. Iz tog perioda potiče čitava prva sezona „TLN“-a. Tokom 1983. i 1984. godine, Zijo je gradio svoj status urbane legende sarajevske scene, kroz  rad sa Nadrealistima i sviranje u novoosnovanom bendu "Elvis J Kurtovich & His Meteors".
prvi zdesna
       
Sa njima, kao gitarista, snima albume "Mitovi i legende o kralju Elvisu"(1984.) i "Daboga crk`o rock ` n` roll"(1985.). Na svirkama je najavljivan kao "Zijo, najbrža ruka srednje Bosne, uključujući i zajednicu opština Tuzla – car pare, magle i ostalih vremenskih nepogoda". Kao i njegov uzor, Keith Richards, vladao je scenom i bio zadužen za dobru atmosferu. Važio je za najtalentovanijeg i najveštijeg mladog gitaroša svoga grada. Svojom inteligencijom i već tada upadljivom stvaralačkom zrelošću nagoveštavao je mnogo i privlačio pažnju. Upravo sledeći svoju muzičku viziju, razilazi se sa dojučerašnjim kolegama i sa Zlatkom Arslanagićem-Zlajom (iz "Ozbiljnog pitanja") udara kamen temeljac bendu koji će se pod imenom "Crvena jabuka" upisati u anale domaćeg pop-rock zvuka. Uzori su bili u dalekim `60-im, a inspiracija- život, ljubav, vedrina, optimizam, uz promućurnu ironiju. Ovoga puta, preuzima na sebe ulogu pevača, gitariste i koautora. Odlično se snašao-„Jabuka“ je bila „dete“njegovog srca. Sa Aljošom Buhom, basistom, Draženom Žerićem-Žerom, klavijaturistom i Darkom Jelačićem-Cunjom, bubnjarem, činili su prvu postavu.


"Jer ti bi željela svog junaka
da učini nešto kao Gavrilo
jedina moja, najdraža moja,
ovo naše je dobro zakasnilo."

 
Uspeh je za petoricu mladića došao sasvim zasluženo i očekivano. Prvi album, nazvan jednostavno "Crvena jabuka" izlazi početkom 1986. godine i pored kontroverznog omota sa ženskom zadnjicom oslikanom kao voćka iz imena benda, donosi i niz čas poletnih, čas melanholičnih, čas šaljivo-sarkastičnih (ali, nikad lišenih pozitivne energije) melodija koje su prirasle za srce mladima širom Juge. Sve tekstove i kompozicije pisao je tandem Arslanagić-Ričl. Zaljubive prirode, ne samo prema devojkama već i životu, stvarali su stihove od neprolazne vrednosti, a taj čin je Zijo jednom prilikom objasnio na sledeći način: "Kada čovjek ima to u sebi onda mora jednostavno da se izgalami, pobije, napije ili da napise pjesmu...A mi smo napisali pjesmu..." Izdvojile su se numere "Dirlija", "Bježi kišo s prozora", "Sa tvojih usana"," Nek te on ljubi (kad ne mogu ja)". Dovoljno je čuti onaj predivan početak: "Kad sat zazvoni na kuli, kraj begove džamije...." Pesma evocira legendarni Šantićev prevod Hajnea, koji je inspirisao jednu od najlepših sevdalinki "Kraj tanana šadrvana", ali i Džonija Štulića da imenuje svoj bend: "Sa tvojih usana vrućina ubija, još pamtim legende starih plemena, što za ljubav glavu gube, i umiru kada ljube...." Publika i kritika su ih jednoglasno prihvatili. Istoga leta, odmarajući se i spremajući za svoju prvu jesenju turneju, počeli su- jako inspirisani- da pišu pesme za drugu ploču. Toliko planova, želja i ambicija. A onda, kako to samo život zna surovo da se poigra- sve presečeno u jednom trenutku.
Zlaja i Zijo
"I  volio bih umrijeti prije nego ostarim,
i volio bih umrijeti samo da ih ne vidim,
kako pričaju priče kao naši starci ,
bivše djevojčice, bivši dječaci."

Dana 18. septembra 1986. vozili su se u Mostar na zakazani koncert. U "fići" kojom je upravljao Zlaja putovali su Aljoša i Zijo. Trebalo je da im se Žera i Cunjo, po dogovoru, kasnije pridruže. Kod Jablanice, na klizavom putu za Mostar, dogodio im se težak sudar sa kamionom. Nažalost, 25-godišnji Aljoša (načitani student filozofije iz Zenice, pre "Jabuke" član benda "Kongres") nastradao je na licu mesta. Zlaja je prošao sa lakšim povredama. Za Zijinu porodicu i prijatelje tek počinje agonija. Sa teškim povredama glave, helikopterom je prebačen na beogradsku Vojnomedicinsku Akademiju.
Aljoša Buha
Omladina je u redovima stajala i nudila krv za transfuziju. Lekari na VMA su se borili za Ričlov život, ali, 1. oktobra je, ne probudivši se iz kome, ipak preminuo jedan od najperspektivnijih mladih talenata svoga vremena. Izgubio je dvanaestodnevnu bitku, sa samo 24 godine. Kratak, ali, bogat i nadahnjujuć život. Majka moje najbolje drugarice imala je tetku u to vreme zaposlenu na VMA, koja joj je toga dana saopštila: "Onaj tvoj "Bježi kišo s prozora" je, nesrećnik, umro." Ljudi su plakali na ulicama. Zloslutni gubitak kao da je naslutio lavinu predstojećih. A njega samog kao da je, onako kako to samo pesnici umeju, Dražen predosećao u svojim poslednjim stihovima, poput "zaspaću noćas ja zbog nje, da nikad me ne probude". Sahranjen je na groblju Bare u rodnom gradu. Na mestu saobraćajne nesreće podignuta je spomen ploča, a nadgrobni spomenik je u obliku presečene jabuke, sa uklesanim stihovima koji proročki jezivo odzvanjaju:


“ Prođe avgust srećo moja,
Vrijeme da se rastane
Bilo je izgleda previše lijepo
Da nam tako ostane ”
spomen-ploča
Vest je potresno odjeknula i među kolegama muzičarima. Kako i ne bi - Zijo je bio omiljen, među poznanicima upamćen kao srdačna osoba razoružavajućeg osmeha, zarazne vedrine, čistog i zvonkog glasa, sigurne i prisne improvizacije na gitari. Reakcija je bila takoreći lančana: od koncerta u Domu mladih (čak je i Brega sudelovao, premijerno sa novim pevačem „Dugmeta“ Alenom izvevši „Ima neka tajna veza“; pored njih bili su tu Kemal Monteno, Vajta, Ismeta Krvavac, Indexi, Vatreni poljubac, Plavi orkestar, Merlin, Valentino, Hari Mata Hari), preko niza posveta (Tifina „Uspavanka no.3“, „Gore iznad oblaka“ Tutti Frutti Balkan benda...), do čuvenog Balaševićevog omaža u „Zetri“ sa paljenjem sveće u obliku crvene jabuke i rečima:

"Živeo je u vašem gradu jedan dečak koji mi je bio drag. I ne bih hteo da držim neke velike govore, ni da pletem lovore.Na kraju krajeva, to će verovatno drugi uraditi. Do nekog susreta koji nam ne gine u nekom drugom filmu, dozvolite, kao što je običaj kod mene u ulici da samo zapalim sveću."

U svom maniru, panonski mornar najavio je “Slovensku”, izvedenu u spomen mladjem bratu po pesmi “zaustavljenom u koraku i snu”.

Iz niza dirljivih posveta, izdvojila bih pomenutu pesmu "TFB benda"snimljenu 1987:

"Koliko dinamita u mojim venama,
vrele krvi balkanske i časti mangupa,
 milion stihova u mojim genima
a Bog me već poziva pred vrata nebeska.
Koliko leptira u mojim očima
konja s´crnim grivama i žutih nevena,
milion uzdaha u mojim grudima
 a Bog me već poziva pred vrata nebeska.

A ja bi još samo malo pjevao,
ja bi još samo malo ljubio,
 ja još ne bih praznih kofera
do crnih zvijezda sjevera.
A ja bi još samo malo pjevao,
ja bi još samo malo ljubio,
ja još ne bih praznih kofera
 do crnih zvijezda sjevera,
gore iznad oblaka…"

Što se benda tiče, isprva planirajući da se povuku, sakupili su demo-snimke, nastavili započeto i dovršili Draženove skice, oblikovane u ploču-posvetu preminulim drugovima- “Za sve ove godine”. Ulogu frontmena preuzeo je Žera. Promocija je izostala, u tišini i bez davanja intervjua i nastupa preostali članovi benda su im odali počast. Sa svojom setnom atmosferom, ovaj album je postao remek-delo. Draženova poslednja napisana pesma, čuvena "Tugo, nesrećo" odiše bolnom, teškom melanholijom:
"Ona dolazi,
jednostavno osjetim,
možda mi šapne
snijeg sa grana.
Šta mi donosi,
kusur od ljubavi
il' malo sreće minulih dana?"


Ali, život se nastavlja, tako da je i bend ipak promenio odluku i nastavio sa uspešnim radom. Ratni vihor je zaustavio sve, a njihova posleratna karijera nije više bila TO, svima je jasno. Ipak, do 1991. su, mada znatno mekšeg senzibiliteta, stvorili pesme kojima bi se i Zijo sigurno ponosio. Njegovi nedovršeni stihovi su korišćeni i kasnije, ne samo na albumima “Jabuke”, već i Đurine “Bombaj štampe”. U želji da iznese karijeru “Jabuke” na svoj način, diskutabilno je koliko je Žera u tome uspeo. Neminovno se nameće pitanje bez odgovora- kako bi sve izgledalo da nije bilo tragedije na jablaničkom kolovozu? Sigurno je da je “Crvena jabuka” posle albuma “Nekako s proljeća” suštinski prestala da postoji. Ne samo Zlajinim napuštanjem. Današnje Žerino recitovanje, koketiranje sa dalmatinskim narečjem, štancovanje otrcanih pesmica, daleko je od mladalačkog poleta čvrstog zvuka debitantske ploče, sentiša i tužne topline drugog albuma, a ponajviše od duha njihove čaršije . U svakom slučaju, nije baš vredno spominjanja- “Jabuka”, ali, neka druga i odavno trula.

Možda je ovo sve literalizacija sjećanja,ali,on,Para,zaista je bio car te scene.Svirao je gitaru najbolje,pjevao je točno onako kako to rade pop-zvijezde i bio je veoma,veoma prijatan.Prava zvijezda,prerano ugasla.Nismo tada znali ništa o tome,ali s njegovom smrću poceo je umirati jugoslavenski rock and roll.
(Dražen Žerić)


“When the music's over,
When the music's over,
Turn out the lights…”
(The Doors)

Nije doživeo da vidi kako je “crk’o Rock’n’Roll”, kako su se bivše djevojčice i bivši dječaci dohvatili oružja, kako su se lucidne ideje njegovih “Nadrealista” mračno ostvarile nad rodnim gradom. Da vidi rušenje i krah zemlje i kulture iz koje je ponikao, čiji je nosilac bio. U kojoj za mlade koji su voleli pesmu, umetnost i život, sanjali romantične i poetične snove, sa humorom i nepresušnim bogatstvom duha pristupali i najtežim temama- mesta više nije bilo.

Danas, slušajući stihove koje je stvorio Draženov i Zlatkov mladićki um, prenosimo se u neko bezbrižnije vreme i dopuštamo da nas dotakne i zauvek osvoji plemenito i toplo osećanje, zagreje lepota pesničkih slika i razigranih zvukova, opije miris starog Sarajeva, parkova, kafanica, morskih obala i svih onih mesta gde se okupljalo- uz gitaru, čistog srca i široke misli, sanjalo i radovalo svetu. 

Ne dozvolimo da se muzika završi. Ako izgubimo sposobnost da cenimo i osećamo umetnost- gubimo ljudskost, a onda će misija svih ovih ljudi koji su joj posvetili i dali život biti uzaludna. Hrabri me to što je mnogo nas koje, mada rodjene posle svih tih događaja, dotiče i interesuje da prenosimo i čuvamo njihovu zaostavštinu- u svojim srcima i budućim delima.

Večna ti slava, Zijo. Mirno spavaj, tvoje pesme i reči su u dobrim rukama. I beskrajno ti hvala na njima.

DOPUNA, 6. VI 2015: tekst se, pod naslovom "Uspavanka za večnog dečaka", može pročitati u najnovijem, junskom broju "Revije Istorija", u rubrici "Tragične sudbine".