недеља, 3. јул 2011.

40 godina bez Džimija

Jim Morrison memorial (1943-1971)

Isidora Đolović

Navršile su se tačno četiri decenije od kada je svet ostao bez jedne od najinteresantnijih figura moderne muzičke umetnosti. Morison je, to znamo, bio (i ostao) velika rock`n`roll zvezda, ikona XX veka, koju je zagonetna i prerana smrt uzdigla do kultnog statusa. Međutim, on je bio mnogo više od toga- neosporno talentovan pesnik i muzičar, privlačna i harizmatična, ali i preintenzivna i neprilagođena ličnost, čovek sa posebnom vizijom, sposoban da probudi i zauvek zarobi paznju. Zato nije ni čudo što se njegov lik "odomaćio" na različitim modernim proizvodima, kao prepoznatljiv simbol, npr. uz Merilin i Če Gevaru. Kao što se po prirodi stvari dešava, priznanje je došlo za njega prekasno, ali, neminovno i uprkos svim silama protivljenja koje su ga osporavale i pokušavale da unize i osujete. Zasluženo je uzdignut među zvezde, gde kao da je oduvek pripadao i težio da se vrati, iz ovog hladnog i surovog sveta. Danas je daleko važnije pitanje: da li je svet zaslužio Džima Morisona?

"Can you give me sanctuary?
I must find a place to hide,
A place for me to hide."

Rodio se 8. decembra 1943. godine na Floridi, kao Džejms Daglas Morison (James Douglas Morrison), nadimkom Džim, sin mornaričkog oficira i najstariji od troje dece. Od malena je bio privučen religiji i mitologiji Indijanaca (što je objasnjavao jednom traumatičnom epizodom iz ranog detinjstva), a sa odrastanjem rasla je i njegova sklonost ka filozofiji i umetnosti. Smatra se da su naročit uticaj na njega imali Fridrih Niče, Vilijam Blejk, kao i simbolisti Bodler i Rembo. Još u školi je pisao pesme, a kasnije se okrenuo i izučavanju pozorišta i istorije filma. Diplomirao je na kalifornijskom UCLA univerzitetu, nakon čega započinje boemski život i sa fakultetskim kolegom, klavijaturistom Rejom Manzarekom osniva bend "The Doors". Kao njihov frontmen, dostići će besmrtnu slavu. Ubrzo se novoformiranom sastavu priključuju bubnjar Robi Kriger i gitarista Džon Densmor, a naziv su odabrali na osnovu citata iz Hakslijevog dela "The doors of perception", opet preuzetog od Blejka. Uneli su novi prizvuk u rokenrol, a njihova psihodelična muzika je brzo privukla pažnju kako kvalitetom, tako i kontroverzama koje su se prosto "lepile" za bend, a naročito frontmena sa orgazmičnim vokalom.
"Poezija otvara sva vrata, a na tebi je da izabereš kroz koja ćeš ući u odabranu dimenziju. Zato me poezija i privlači,tako je večna i vanvremenska. Kombinacije reči, pesme i poezija će jedine preživeti Strasni sud. Niko se neće sećati filmova, skulptura, slika. Ali muzika i pesme će nastaviti da postoje kroz vreme i prostor."
A on je bio zgodan, tajanstven, buntovna rock zvezda sa burnom karijerom i usamljeni pesnik. Sa svojim bendom, idealna pojava za trenutak u kome se desila i uzdrmala temelje tadašnjeg drustva, posle Elvisa i "Beatles"-a na drugačiji i daleko opsceniji nacin. Bio je hvaljen i hapšen, izazivao divljenje i zgražavanje, na svakom koraku praćen skandalima i kontroverzama, armijom oduševljenih fanova i policijom, famom i legendama, LSD-jem i kršenjem zakona. Iz tog haosa, spoljašnjeg i unutrašnjeg, rasli su stihovi.

“Expose yourself to your deepest fear; after that, fear has no power, and the fear of freedom shrinks and vanishes. You are free.”

Žene su ga volele. Jedna od njih, novinarka Patricia Kennealy, tvrdi da su se venčali 1969. na paganskoj ceremoniji, a predstavlja se kao njegova supruga i dan-danas. Mnogo obožavateljki je podnelo zahtev za utvrđivanje očinstva, pošto je poznato da je "Kralj guštera" bio vrlo prisan sa svojim fanovima. "Overila" ga je i najpoznatija groupie tog vremena, Pamela Des Barres.

"Let's swim to the moon, let's climb through the tide,
Penetrate the evenin' that the city sleeps to hide.
Let's swim out tonight, love it's our turn to try,
Parked beside the ocean on our moonlight drive.

Let's swim to the moon, let's climb through the tide,
Surrender to the waiting worlds that lap against our side.
Nothing left open and no time to deside,
We've stepped into a river on our moonlight drive.

Let's swim to the moon, let's climb through the tide,
You reach a hand to hold me but I can't be your guide.
Easy to love you as I watch you glide,
Falling through wet forests on our moonlight drive."

Imao je samo 27 godina kada se uvrstio u trijadu velikih muzičara koji su, na krajnje bizaran način, u toku jedne godine, u istoj životnoj dobi i istim zamagljenim okolnostima, pod istim glupim obrazloženjem za javnost, napustili ovaj svet: Dženis, Hendriks i Morison. Skoro deceniju kasnije, metak fanatičnog obožavaoca prekinuo je i život poslednje velike legende `60-ih godina, Džona Lenona. Svi na isto slovo i svi sa uticajem koji je davno prevazišao granice muzike. Zvanična verzija glasila je da je uzrok Morisonove smrti bio srčani udar. Njegova dugogodišnja devojka, Pamela, koja je bila prisutna, svedočila je o predoziranju heroinom. I sama je završila na isti način, tri godine kasnije. 

"Ako moja poezija želi išta postići, onda je to izbavljenje ljudi od skučenog načina na koji gledaju i osećaju."
Malograđani skloni predrasudama danas ga često izjednačuju  sa drogama i njima izazvanim halucinacijama, medjutim, volela bih da napomenem da pesnik NIKAKO nije imanentan pesmi. Kada je neko sposoban da napravi ovako genijalna dela, niko se ne usuđuje da polemiše u kakvom je stanju bio dok ih je stvarao. 
bio je poznat po ekscentričnim i skandaloznim nastupima
"At first flash of Eden
We race down to the sea
Standing there on freedom's shore

Waiting for the sun

Waiting for the sun
Waiting for the sun

Can you feel it

Now that Spring has come
That it's time to live in the scattered sun

Waiting for the sun

Waiting for the sun
Waiting for the sun. 
Waiting for you to come along
Waiting for you to hear my song
Waiting for you to come along
Waiting for you to tell me what went wrong
This is the strangest life I've ever known
Can you feel it
Now that Spring has come
That it's time to live in the scattered sun. "
Mene lično interesuje muzika i njegov duh, a ne njegov radni dan. Muziku su mnogo veći kritičari od nas ocenili kao izvrsnu, čovek je imao IQ 149 i mislim da je kranje bezveze da ga bilo ko posmatra na drugi način.


"Strange days have found us
Strange days have tracked us down
They're going to destroy
Our casual joys
We shall go on playing
Or find a new town
Yeah!
Strange eyes fill strange rooms
Voices will signal their tired end
The hostess is grinning
Her guests sleep from sinning
Hear me talk of sin
And you know this is it
Yeah!
Strange days have found us
And through their strange hours
We linger alone
Bodies confused
Memories misused
As we run from the day
To a strange night of stone"
 
"Natural child, terrible child,
Not your mother's or your father's child,
You're our child, screamin' wild."
poznat i kao Mr. Mojo Risin' (anagram njegovog imena), tj. The Lizard King
Pamela Courson, Morisonova najveća ljubav
The Doors
"For the music is your special friend,
Dance on fire as it intends,
Music is your only friend,
Until the end."

Iza njega je ostala jedna velika misterija, mnogo dobrih albuma i pesama, dve posthumno objavljene zbirke poezije i  grob na pariskom Per Lašezu, u tzv. "Uglu pesnika". Danas je to jedna od najposećenijih turističkih atrakcija Pariza.
na Morisonov grob je uklesan natpis na grčkom jeziku :"ΚΑΤΑ ΤΟΝ ΔΑΙΜΟΝΑ ΕΑΥΤΟΥ", u slobodnom prevodu:""true to his own spirit"
 Before you slip into unconsciousness
Id like to have another kiss
Another flashing chance at bliss
Another kiss, another kiss

The days are bright and filled with pain
Enclose me in your gentle rain
The time you ran was too insane
Well meet again, well meet again

Oh tell me where your freedom lies
The streets are fields that never die
Deliver me from reasons why
Youd rather cry, Id rather fly

The crystal ship is being filled
A thousand girls, a thousand thrills
A million ways to spend your time
When we get back, Ill drop a line

Ostao je i uticaj nesagledivih razmera, jer poznato je da legende nikada zaista ne umiru, osim ukoliko ih ne zaboravimo. A to se sa Džimom nikada neće dogoditi, jer je zauvek zadužio čovečanstvo svojom duhovnom zaostavštinom. Na taj način, obistinile su se njegove reči:

“Sebe doživljavam kao sjajnu plamteću kometu. Ljudi zastaju bez daha gledajući u nebo. Sledećeg trenutka više me nema, otišao sam…A oni nikad više neće biti isti niti videti išta slično…I neće moći da me zaborave – nikad!”